Postoji pitanje koje ostaje neriješeno kod praktički svakog izvještaja o održivosti, i to čak i nakon što je izvještaj objavljen: odakle dolazi taj broj. Ne zaključak, ne tekst oko njega, nego sam broj. Tko ga je unio, koji sustav ili koja tablica stoji u pozadini, i može li to još netko pokazati bez da nazove troje kolega.
U mnogim organizacijama odgovor je nejasan. Postoji izvještaj, postoje brojevi, ali trag koji vodi do izvora je negdje na putu izgubljen. To nije nužno znak nemarnosti. To je posljedica načina na koji podaci o održivosti obično nastaju: raspršeni po odjelima, sustavima i ljudima koji su s najboljim namjerama dostavili svoj dio, bez da postoji jedno mjesto na kojem se sve to spaja.
Registar podatkovnih točaka nije izvještaj i nije nadzorna ploča (dashboard). To je pregled: za svaku podatkovnu točku bilježi se što ona jest, odakle dolazi, tko je vlasnik i koja pravila određuju je li vrijednost valjana. Za emisije CO2, potrošnju energije, kadrovske podatke ili podatke o opskrbnom lancu, to u pristupu malo mijenja. Pitanje je uvijek isto: postoji li utvrdiv izvor i postoji li osoba koja za njega snosi odgovornost.
Ono što registar ne radi jest ispravljanje tog izvora. Ako broj dolazi iz tablice koju više nitko potpuno ne razumije, registar taj podatak dokumentira. Ne rješava ga. Registracija čini vidljivim gdje se nalaze slabe karike, tako da organizacija može odlučiti što je nakon toga potrebno. To je skroman zahtjev, ali onaj koji je točan.
Velika je iskušenje najprije nabaviti alat koji generira izvještaje ili popunjava upitnike, a tek kasnije pogledati podatke koji stoje u pozadini. To djeluje kontraproduktivno. Alat postavljen iznad neorganiziranog procesa proizvodi urednije izvještaje o istim nepouzdanim brojevima. Pitanje u pozadini, je li podatkovnu točku moguće pratiti do izvora i vlasnika, ostaje tada neodgovoreno. Samo izgleda uvjerljivije nego što zapravo jest.
Zato skena počinje kod registra podatkovnih točaka, lanca sljedivosti od izvora do točke izvještavanja i pitanja vlasništva, a ne kod softvera koji se na to nadograđuje. Ono što je zrelost podataka i kako je mjerite u biti je isto pitanje u drugom obliku: ne je li izvještaj gotov, nego zna li organizacija odakle dolaze njezini brojevi i koliko je čvrsta ta osnova.
Nije tako da skena odjednom u potpunosti prikaže sve podatkovne točke organizacije. Prvi prolaz bilježi ono što je poznato i, jednako važno, ono što još nije poznato. Neki izvori su očiti: račun za energiju, HR sustav. Drugi su manje jednoznačni, primjerice procjena koja je nekad izrađena i od tada se koristi kao fiksna vrijednost, bez da još netko zna na kojoj je pretpostavci ta procjena zasnovana.
Skena također ne tvrdi da se svaka podatkovna točka u konačnici može učiniti spremnom za reviziju (assurance-proof) u fiksnom roku. Koliko to vremena traje, ovisi o tome koliko je sustava uključeno, koliko vlasnika još treba odrediti i koliko su izvori raspršeni. Dojam o tome koliko dugo traje dovođenje teme u red pomaže pri toj procjeni, bez da to postane obećanje o određenom vremenu trajanja.
Skena isto tako ne polazi od pretpostavke da su tablice problem. Često tablica nije ništa više od mjesta na kojem postaje vidljiv nedostatak strukture; pitanje zašto tablice nisu problem objašnjava zašto zamjena alata rijetko rješava problem koji stoji u pozadini.
U praksi je CO2 često prva tema kod koje se ovo pitanje oštro postavlja, jednostavno zato što je to obično najraspršeniji i najviše izveden broj u izvještaju. Postoji razlog zašto je CO2 obično prva tema s kojom se počinje, i taj razlog govori nešto o tome kako podatkovne točke prolaze kroz organizaciju, od stanja brojila do redka u izvještaju.
Skena kako je ovdje opisana još je u izradi. Ono što sada postoji: način promatranja i struktura za postavljanje pitanja koja u većini organizacija još nisu sustavno postavljena. Tko trenutno ima potrebu za tim pristupom, može se prijaviti na listu čekanja. To nije lista čekanja za neku nejasnu budućnost, nego za instrument koji se još dovršava, a mi to radije iskreno napišemo nego da ponudimo nešto što još nije potpuno gotovo.
Kada je jasno koje podatkovne točke imaju izvor a koje nemaju, samo se po sebi nameće drugo pitanje: koliki dio posla oko provjere, praćenja i sljedivosti tih izvora zapravo mora obavljati ljude, a koliki dio može preuzeti sustav. To je drugo pitanje od onoga na koje odgovara ova stranica, ali je logičan sljedeći korak. Radna skena (werkscan) tvrtke FTE TO AI po zadatku izračunava koji se dio posla može prepustiti AI-u, čime daje uvid u to gdje ljudi trenutno trate vrijeme na posao koji se, kada su podaci jednom u redu, uglavnom može automatizirati.
Vraag maar waar een datapunt vandaan komt. Dat is meestal de hele vraag.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.